Epoha procvata

Borba za slobodu je stvorila osnove za građansku ravnopravnost i epohalnu promenu u privredi: ukinut je Krunski distrikt, kmetovi su postali gazde-zemljoradnici a i Kanjiži je postepeno vraćen izgled gradića. U njenom ataru, pored Adorjana, obrazuje se 1850. godine, na rubu Orompartoka, novo naselje: Kishegyes, po kasnijem uređivanju naziva naselja (1904) Oromhegyes (danas Trešnjevac). Južnozapadno od njega rasejano duž paralelnih duži, salaši kanjiški (oromski). Posle Nagodbe (1867) ubrza se razvoj: na kraju osamdesetih godina Kanjiža ima isti broj kuća koliko je imala 1848. godine, pa je već prugom povezana preko susedne Sente, odnosno Segedina sa udaljenijim krajevima zemlje i sveta. Opština iz sopstvenih sredstava završi izgradnju odbrambenog nasipa duž Tise (1856), odvodnjava i zaštićuje od poplave Veliki rit, te 1870. zajedno sa drugim opštinama iz bivšeg Krunskog distrikta, otkupi javne pašnjake koji pripadaju opštini. Međutim, pašujake nije podelila među posednicima, već ih zadrži pod opštinskim upravljanjem, finansirajući iz njihovih prihoda narasle javne troškove.

U međuvremenu se razvija i naselje u jedinom mogućem pravcu, prema zapadu, na desnoj obali potoka Kereš i pored Velikog rita, na "Tópart"-u (Obala jezera), pored nekadašnjeg jezera Gyékény-tó (\ekenj-to: Rogozno jezero), prateći liniju najviših tačaka prirodnog predela. Tako se stvaraju četiri kvarta grada, koji se u početku, sredinom XIX veka još zovu "desetine": Desetina Kereš, Desetina Topart, Pijačni trg (centar naselja između dve crkve: rimokatoličke i pravoslavne) i Part (Obala) na mestu nekadašnjeg kanjiškog šanca. Između obale Kereša i Toparta u početku su se nalazili vinogradi i bašte, 1850. je ovde izgrađeno 60 kuća, te im je broj u narednih 35 godina utrostručen. Ovo je postalo peti kvart Kanjiže, "Újváros" - Novi grad (njegov naziv je najpre nestao iz pamćenja).
    Rašireno, močvarno ušće Kereša dugo je sprečavalo razvijanje naselja prema severu; preko potoka, prostirali su se vinogradi. Drum za Martonoš je presekao ušće Kereša, stoga je ovde izgrađen nasip i most šezdesetih godina. Na južnom delu mosta je stajao spomenik Svetog Jovana podignut 1866. Sedamdesetih godina je započeto parcelisanje i izgradnja i na zemljištu preko Kereša, pored druma za Martonoš, formiranjem poprečnih sokaka; ovo je postalo šesti kvart grada, "Falu" (Selo). Tu je izgrađeno 1872. pristanište grada na Tisi.
    Kanjižu je u razvoju pratio Horgoš, naročito u drugoj polovini XIX veka: već je 1863. tu otvorena železnička stanica na pruzi Segedin-Fijume (Rijeka). U užem regionu pored postaje na pruzi Segedin-Temišvar kod Valkanja, ova je bila najbliža železnička stanica. Veza preko železnice nije približavala Horgoša Kanjiži već Segedinu i Subotici; Horgoš je pripadao i prema administrativnoj podeli iz tog doba Segedinu, odnosno županji Csongrád (Čongrad), tamo mu se nalazila i viša vlast, sreski sud, poreski i zemljišnoknjižni ured. Horgoš je prilikom novog naseljavanja izvršenog 1772. godine, dobio geodetski planiranu i izmerenu strukturu naselja, zahvaljujući brižljivosti Kárász Miklósa (Mikloš Karas), koji je izvršio naseljavanje. Ovaj izgled naselja, sa širokim ulicama i prostranim unutrašnjim zemljištima, mogao je da bude samo pokvaren novinama i naseljavanjima u XX veku. Uređenost naselja i odnosi u rasporedu stanovništva bili su bolji nego u Kanjiži: na prekretnici stoleća pet sedmine stanovništva je živelo u Horgošu i samo dve sedmine u okolnim majurima: Budžaku, Malom pesku (Kishomok), Kraljevom bregu (Királyhalom), Öttömösu (Etemeš), Buzogánypuszti (Buzoganj-pusta), Tiszaszentpéteru (Tiszaszentpeter) i Kőrösoldalu (Kerešoldal).
    Martonoš, isto kao i Kanjiža, pripadao je Potiskom krunskom distriktu s ove strane Tise do 1848. godine, potom 1870. g. slično drugim opštinama, novcem otkupi svoje prašnjake i 1871. postaje opština u Gornjem Tisinom srezu županije Bács-Bodrog (Bač-Bodrog), a sedište sreza je bilo u Senti. Tako je Martonoš (u početku zajedno sa Kanjižom) pripadao senćanskom srezu blizu sto godina.
    Naselje leži u dubljoj okuci Tise; položaj mu je pogodovao u tursko doba (nije se nalazio na putu kojim su se kretali osvajači-pljačkaši), međutim u novije doba, u XIX veku taj isti položaj ga je hendikepirao, jer je bilo udaljeno od druma Senta-Segedin (1882), a prolazio je daleko od centra naselja i železnički krak (1889). Martonoš je tako ostao ostrvo na kopnu, što se ogledalo i u broju populacije: 1860. je imao 4955, a 1890. već samo 3725 stanovnika. Pretežna većina stanovništva se bavi sve do danas zemljoradnjom i stočarstvom. Naselje nije bilo u stanju da se aktivno uključuje u robni promet, zato je na zapadnoj ivici njegovog atara, gde su za to uslovi mnogo bolji, u XX veku formirano novo naselje u čijem imenu je sadržana i njegova uloga: Kispiac (Male Pijace).
    Na kraju XIX veka, na prostoru između Segedina i Sente, Kanjiža stupa na čelo razvoja: broj njenih stanovnika se sporo ali bez kolebanja povećava, njena privreda zasnovana na lokalnim prirodnim resursima, razvija se. Broj stanovnika Kanjiže 1850. iznosi 9407, godine 1857. - 11.074, godine 1880. - 13.689, godine 1890. - 15.494 i godine 1900. - 16.532, od toga 16.057 Mađara, 398 Srba, 67 Nemaca i 10 ostalih nacionalnosti.
    Na prekretnici stoleća, atar opštine se prostire na 35.819 katastarskih jutara, od toga je oranica 20.615 jutara a javni pašnjak 9.289 jutara. Opština je javni pašnjak vodila na jednom posedovnom listu, tj. javni posed je iznosio 15.266 jutara, uključujući i ritske trščare, bare, golice, puteve i ostala neplodna zemljišta.
    Opština 1904. prima naziv "Magyarkanizsa" (Mađarska Kanjiža) koji je ona koristila od 1774, a 1848. joj je i ozakonjen, te isti zadrži i 1908. prilikom dobijanja uređenog veća, i koristi sve do 1920. U godini sticanja ranga grada (1908) dobije grb: u sredini štita sa šiljastim donjim delom stoji mađarski konjanik koji u desnoj ruci drži mač sa vrhom na gore, a u levoj ruci ralo oslonjeno na zemlju, dok se iznad štita nalazi grbna kruna. Grad u ovo vreme raspolaže sa toliko bogatim prihodima od pašarina da od njih može da pokrije sve troškove opštinske uprave, komunalnih poslova, javnog zdravstva i obrazovanja.
    Početkom XX veka su za privredni život grada karakteristični: relativno razvijeno prerađivačko zanatstvo, nekoliko manufaktura, te mlinska industrija i proizvodnja građevinskog materijala koje dostižu nivo mehanizovanosti. Broj zanatlija, okupljanih u udruženje, kreće se između 210 i 300 do sredine XX veka. Mlinska industrija je bila zastupljena od XVIII veka vodenicama, vetrenjačama i suvim mlinovima; bilo je vremena kad je na Tisi radilo više od trideset mlinova, na početku XIX veka. Vetrenjače i suvi mlinovi su u XIX veku bili zamenjeni parnim i motornim mlinovima (kruparama) koji su se nalazili u vlasništvu preduzetnika-kapitalista.
    Proizvodnja građevinskog materijala se bazira na bogatom sloju lesa, žutoj zemlji koja je već u XVIII veku korišćena za pečenje opeke. Majstora i manufaktura za proizvodnju opeke, bilo je već u XIX veku, ali sa mehanizovanom proizvodnjom se krenulo u 1903. godini kada je jedan od sposobnih preduzetnika u Kanjiži, Grünfeld Hermann (Herman Grinfeld), osnovao deoničko društvo "Prva parna ciglana i crepana u Kanjiži". Time je započeta sve do danas najznačajnija industrijsko-privredna delatnost: proizvodnja građevinskog materijala.
    U trgovini je Kanjiža dobila ulogu samo kao centar manjeg rejona: pod njenim uticajem se nalazi Martonoš, predeo salaša i Turska Kanjiža (danas: Novi Kneževac) na drugoj obali Tise. Od pojedinih ogranaka trgovine relativno je bila razvijena trgovina žitaricama i stokom. Turska Kanjiža je uključena u kanjiški rejon robnog prometa naročito posle 1886. godine, pošto su Kanjižani postavili pontonski most kupljen od Segedina. Robni promet se postepeno povećavao na zemaljskim vašarima i nedeljnim pijacama opština, te su se na prekretnici stoleća u ove tri opštine otvorile, pored radionica zanatlija, i trgovine kolonijalnom, drvenom, tekstilnom, metalnom i mešovitom robom.
    Bogat razvoj je bio potpomognut i od kreditnih zavoda. Prvi u redu takvih poduhvata zvao se "Staro- i turskokanjiška štedionica", a osnovana je 1869. godine. Ovu je sledila 1884. "Starokanjiška samopomagajuća zadruga". Međutim, kreditne mogućnosti su bile dosta skučene, u poljoprivredi se mehanizacija ograničavala samo na vršidbu, dok je prerađivačka industrija bila zastupljena sa nekoliko manjih mlinova. Proizvodnja opeke i crepa, pilana zasnovana na borovini splavarenoj po Morišu, zahtevale su nešto više radne snage samo u letnjem periodu. Industrija nije bila u stanju da zaposli višak agrarnog stanovništva: deo njih je životario na zemljanim radovima na strani (čuveni su bili kanjiški kubikaši po svojoj radnoj snazi), dok su se drugi iselili na prekretnici stoleća u Novi svet, Severnu i Južnu Ameriku.
    U društvenom životu grada u drugoj polovini XIX veka vodeću ulogu igraju gazde-zemljoposednici, malobrojna inteligencija i imućni preudzetnici, trgovci, zanatlije. Njihovi predstavnici su ulazili u opštinsku skupštinu po pravu viriliteta (plaćali su najviše poreza u opštini), a imali su odlučujući uticaj i u mesnim organizacijama zemaljskih političkih stranaka i u društvenim udruženjima. Veleposednici su se udružili u "Gazdakör" (Kolo gazdi), intelektualci su posećivali Kasinu, a zantlije Udruženje zanatlija. Društvenim raslojavanjem po nacionalnoj, rasnoj i verskoj osnovi je stvoren šarolik mozaik: konfesionalne škole, nacionalni čitalački kružoci, sindikati, momačke družine, udruženja za udaju devojaka i vatrogasna društva. Prva glumačka družina je osnovana 1845. godine, Dobrovoljno vatrogasno društvo 1889., a mesna sindikalna podružnica zemljanih radnika 1897. Na kraju stoleća pokrenuti su prvi lokalni listovi, za imućnije je 1895. izgrađen "Vigadó" (Veselište) u Narodnom parku, a za golje Sirotište 1900. godine.
    Početkom XX veka Kanjiža ponovo stiče status grada sa uređenim većem i 1908. opet dobije jednom već stečen, grb grada. Tada je izgrađena Gradska kuća koja i danas služi kao sedište gradske uprave (1911) i katolička crkva Svetog Pavla (1912). U blizini grada je otkrivena lekovita voda i uskoro se izgradi (1913) u Narodnom parku banja koja je do danas razvijena u Centar za rehabilitaciju i rekreaciju. Veleposednik Tóth József (Jožef Tot) na svom imanju podiže crkvu i oko crkve naseljava selo (1905.) koje po njemu dobije naziv TÓTHFALU (Totovo Selo). Svetski rat preseče poletnu urbanizaciju, grad izgubi pet stotine ljudi i trijanonskim mirom menja državu: pripada Jugoslaviji.

    mgr. Janoš Doboš